Nakon Viteza i ugodne kave s Josipom Pandžom, krenuo sam put
Fojnice. Niz je prijedloga koje sam dobivao oko sljedećeg teksta na blogu www.poglednasredisnjubosnu.blogspot.ba,
ipak je presudila moja želja da napišem tekst o samostanu koji je obilježio
stoljeća burne bosanske povijesti, ali na način da ljudski faktor bude prožet
kroz priču o fra Miri Reloti, gvardijanu
samostana Duha Svetoga u Fojnici.
U međuvremenu se priča o blogu proširila i na društvene mreže
u vidu facebook stranice pod nazivom Pogled na središnju Bosnu. Raduje i
činjenica da su mnogi portali već preuzeli prvi tekst što i jeste krajnji cilj
bloga, tj. da na različite načine tekst nađe put do svojih čitatelja.
Dogovor oko Fojnice i razgovora s gvardijanom bio je prilično
jednostavan. Po principu joker zovi, nazvao sam Darija Grgića i termin kod
gvardijana je bio osiguran.
Baš taj dan dok su me Alen i Grga strpljivo čekali kod
samostana, kiša je bez milosti šamarala Fojnicu i središnju Bosnu, i sam doživljaj samostana i njegovog
položaja, iako sam tu bio bezbroj puta,
bio je dodatno pojačan . Odmah na ulasku u grad, za one koji nisu bili tu,
kompletnim položajem na uzvisini, dominira samostan. Onako grandiozan, nije to
običan sakralni objekt , nije nikada ni bio. Tu na ovim prostorima su ispisani
brojni povijesni događaji, tu su se dogodili susreti dviju civilizacija,
potpisali prvi značajni dokumenti i
čuvala povijest Bosne i bosanske provincije. Koliko god puta dolazili, a u
životu jednostavno mora se doći barem jedanput to vidjeti, uvijek je to poseban
doživljaj, uglavnom teško opisiv riječima, osim ako niste vrli pjesnik, vješt s
riječima pa osjećaje možete prenijeti tako da zastane dah slušatelju/čitatelju
i da zamisli mjesto koje vraća u prošlost.
Pri dolasku odmah iznenađenje, pozitivno naravno, vesela
mašina je odrađivala svoje, rakija se „pekla” po starom dobrom običaju ovih krajeva. Domaćini koji upravljaju
samostanom, njih sedmorica, naši bosanski fratri koji su uvijek bili prepoznatljivi po svojoj gostoljubivosti, već su spremili čašicu viška, a nije izostao
ni poziv na ručak. Sve skupa, za nekoga tko se rodio tu i živi tu već skoro 40
godina to je nešto „poznato'', ali opet specifično jer gostoljubivost koja
prevladava kod ljudi naših krajeva poznata je nadaleko; o njoj sam slušao u Zagrebu i Beogradu, i u
mnogim velikim gradovima. Ovdje u središnjoj Bosni, putnik namjernik ne ostaje
ni gladan ni žedan, a ako poželi vrlo često ni trijezan.
Razgovor s gvardijanom fra Mirom Relotom, inače busovljakom,
bio je izuzetno ugodan i lagan. Zadovoljstvo je voditi lagane razgovore s
ljudima poput fra Mire, čovjekom koji je
službu obavljao na raznim kontinentima. Vrlo spretno je iznio činjenice koje su
mi brzo pobudile znatiželju i upoznao me sa svojom impresivnom biografijom.
Osoba je to koja zaslužuje da ipak i malo šira javnost upozna njegov
nevjerojatan životni put, put čuvara središta duhovnosti ovoga kraja i
samostanskog blaga koje je impresivno, i koje
nam prenosi priču koja ide daleko u prošlost.
Miro, rođen 1965. godine u
Busovači, učenik srednje građevinske škole, mladić pun elana, životne energije
i ideja, na raskršću života bira između
dva životna puta: svjetovnog i onog suprotnog, i bira ovaj drugi. Prvo odlazi u
sjemenište u Visoko, zatim na teološki fakultet u Sarajevo i naposljetku dobiva
prefiks za kojim je čeznuo te postaje
fra Miro. Ovoga pronicljivog fratra vedrog duha, život je odveo na put oko
svijeta; u razne države, bacio ga među različite narode kako bi spoznao ljudske
ćudi, upoznao i iskusio potpuno suprotne kulture, neobične priče i povijesti,
učio jezike koji su mu pomogli razviti odnos sa tamošnjim stanovništvom,
omogućili bolje upoznavanje njihovih pogleda na svijet te na koncu mu
pomogli da postane osoba kakva je danas.
Tako je fra Miro služio u Kanadi, Jeruzalemu, New Yorku, Rimu
i Bariju na jugu Italije, u samostanu bl. Jakova Zadranina, prvog hrvatskog
blaženika beatificiranog 29. prosinca 1700., a u kojemu je postojalo 12
samostana koji su pripadali franjevačkoj bosanskoj provinciji.
Obnašao je funkciju župnika, definitora i od 2016., po
povratku u domovinu, obavlja dužnost duhovnika studenata bogoslovije u Sarajevu
te gvardijana samostana Duha Svetoga u Fojnici.
Samostana pod čijim podnožjem usne grad Fojnica, usne i
cijela Bosna; samo Mjesec prostre srebrn plašt nad samostan i krovove kuća, a u
tišini bdiju franjevci i čuvaju prošlost, sadašnjost i budućnost svoga kraja.
Smatra se da samostan datira iz 14.og stoljeća kada je bio obična kuća gdje su
fratri dušebrižnici duhovno hranili i štitili svoj narod, i čuvali tradiciju.
Sada je to velebno zdanje kojemu se divi svatko tko tuda prođe, bilo turisti,
bilo posjetitelji ili tek slučajni prolaznici. Samostan posjeduje moderno
uređenu suvenirnicu, muzej koji ima bogatu numizmatičku zbirku i u kojemu se čuva čuvena ahdnama[1]
iz 1463.godine, potpisana između sultana Mehmeda i fra Anđela Zvizdovića,
čiji se plašt čuva u samostanu, kojom je sultan Mehmed pod svoju zaštitu stavio
bosanske katolike. Vrijedi podsjetiti i na vrijednost dokumenta kao pravnog
akta koji je jedini takav u tadašnjoj Europi.
Knjižnica kao središnji dio podsjetnika na kulturu, povijest
i obrazovanje u Bosni posjeduje neprocjenjivo blago od 15 000 knjiga, 16 dragocjenih
primjera inkunabula i Fojnički grbovnik
[2]kao
jedini i najstariji zbornik grbova sačuvan na teritoriju Bosne i Hercegovine
koji predstavlja porodice srednjovjekovne BiH, a za kojeg se smatra da je
nastao između 14.-17. stoljeća.
Na koncu, samostan u Fojnici i
njegovi čuvari su zbilja posebna priča. Jedan tekst nije dovoljan za ispričati
priču o samostanu, crkvi i fra Miri. Posjeta samostanu nije samo doživljaj
duhovne prirode već i jedna vrst putovanja kroz vrijeme koje otkriva cijeli niz
novih doživljaja događaja koji su se odvili na ovom prostoru.
Primjedbe