Katarina, dijete moje! - Majko, majko…..
Šimune, sine moj!- Evo me majko….
Zastade
dah, započe bitka i u sudaru koplja i mača Bosna izgubi svoju vladaricu.
Trebalo je
vremena kako bi odluka o sljedećoj temi bila donesena. Naime, vrlo pozitivno i
ugodno bilo je vidjeti da je tekst o fojničkom samostanu na blogu www.poglednasredisnjubosnu.blogspot.ba pročitalo 7000 ljudi, dok je na facebooku pregledan više od 30 000
puta uz izuzetno pozitivne komentare te podijeljen i od strane različitih
portala.
Ovakva
čitanost, osim što je kompliment, ujedno
je i poticaj i obveza da naredni tekst bude još kvalitetniji. U moru ideja
izbor je pao na nedavno igranu kazališnu predstavu utemeljenu na
fascinantnom liku kraljice Bosne, Katarini Kotromanić, i na nevjerojatnu priču
o travničanki koja je svoj poziv pronašla na daskama koje život znače. Valja
naglasiti kako je jedna stvar baviti se
kazalištem i glumom amaterski, a sasvim druga kada svoj život profesionalno
vežete i podredite ovoj djelatnosti koja je, nažalost, na svaki način
podcijenjena na prostoru središnje Bosne.
Predstava Kraljica Bosne, nedavno izvedena u
Zagrebu, je dirljiva i nadasve nadahnjujuća priča o sudbini jedne žene, a
životnome putu druge. Prva je posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić, supruga bosanskog kralja
Stjepana Kotromanića s kojim je imala dvoje djece, kći Katarinu i sina
Sigismunda, oboje otrgnuti od majke i odvedeni od strane Turaka u nepoznato:
izgubila je supruga, djecu i domovinu, njenu voljenu Bosnu.
Premda je teško
opisati životni put Katarine Kotromanić i njenu povijesnu važnost za ove
prostore, njenu nesretnu sudbinu su s velikim žarom i istinskim osjećajem
oživjeli su studenti Franjevačke teologije iz Sarajeva pod vodstvom druge-
kraljice kazališne scene središnje Bosne.
Vaša sam službenica.- prve su riječi koje kraljica kazališne scene izgovara u ovoj
predstavi: žena koja je svoj životni put, još kao djevojčica koja je radila
predstave za djecu izbjeglice, vezala za kazališnu umjetnost, nešto što je
gotovo nezamislivo u ovim krajevima.
Jako je zanimljiva i dirljiva priča o početku zaljubljivanja u ovo zanimanje. Na
pitanje o izboru životnoga poziva naglasila je kako kazalište smatra mjestom
gdje ljudi trebaju doživjeti rasterećenje od teške svakodnevnice te kako je
današnji destruktivni teatar pogrešan iz razloga što niti ima moć rasteretiti
niti razveseliti publiku:
U ratno vrijeme živjela sam u svojoj
rodnoj Novoj Biloj. U to vrijeme bilo je
puno djece izbjeglica, uglavnom iz zeničkog i travničkog kraja. Nije bilo
struje i vladao je opći strah i neizvjesnost. Dosjetila sam se jednoga dana,
vidjevši nekoliko odraslih kako sjede u susjedovoj garaži i pričaju o ratnim
strahotama, kako mi je taj prostor garaže izgledao kao kazališna scena, a klupe kao gledalište.
Osmislila sam nekoliko imitacija, skečeva, plesnih koreografija i krenuli smo
pripremati predstavu kako bismo uveselili roditelje, a i djecu. Na papririma
smo šarenim bojicama ispisali pozivnice, podijelili i čekali. Došli su svi
pozvani, a predstava je na njih djelovala tako opuštajuće i terapeutski da su
je dugo , dugo spominjali. Već tada sam uvidjela moć teatra da u teškim ratnim
danima izmami osmjehe i povede ljude na neko drugo mjesto gdje je život ljepši
– makar na kratko.
Tako je i predstava
Kraljica Bosne nastala pod
redateljskom palicom dramaturginje Anele Križanac, rodjene travničanke, ujedno i osobe kojoj je
dodijeljena uloga kraljice Katarine. Gledavši predstavu jasno je da, koliko god
talenta osoba posjeduje, emocija i stapanje s
likom je ključ uspjeha predstave, a u ovoj predstavi, Kraljica i Anela
su jedna osoba. Predstava je ugledala
svoj početak u veljači 2017.godine u izvedbi Studentskog teatra Franjevačke
teologije. Dosada je izvedena šest puta, a posljednja izvedba koja se dogodila
u Zagrebu gurnula ju je u samu žižu kazališne i šire javnosti u BiH i
Hrvatskoj.
Od takve povijesne
priče Anela je smogla hrabrosti stvoriti djelo koje će osvojiti srca publike budeći ponos i ljubav prema vlastitoj
domovini, volji i snazi ljudi prošlih vremena zbog čije upornosti nismo ni pod
višestoljetnom vladavinom izgubili identitet..
Strudirala je
dramaturgiju na sarajevskoj Akademiji scenske umjetnosti i stekla zvanje
dramski pisac. Po završetku studija postala je uposlenicom Hrvatskog kulturnog
centra Nova Bila, vodi kazalište mladih Korifej (od grčke riječi koja između
ostaloga znači i prvi glumac) vec 11
godina, kroz koje je prošlo 500tinjak djece, napravljeno 16 predstava. Anela je
podrobnije pojasnila što njoj predstavlja ovaj projekt i kakve uspomene stvara:
Kazalište mladih „Korifej“ nastalo je
u Hrvatskom kulturnom centru Nova Bila 2006. godine u jesen. U početku smo
djelovali sramežljivo i samozatajno, no brzo su naše predstave postale otkriće
za našu publiku i „Korifej“ je stupio na scenu. Odigrali smo do sada šesnaest
premijera, od toga dvanaest za djecu i četiri za odrasle. U pripremi su još
dvije koje će svoje premijerno igranje doživjeti početkom slijedeće godine.
„Korifej“ je do sada imao više od tristo repriza i preko 10 000 gledatelja. Za
jedno provincijsko, marginalno kazalište to su impozantne brojke.
Kroz moj, evo već desetljetni rad s djecom i mladima, najveću radost doživim onoga trenutka kada vidim koliko su mladi glumci narasli u samosvijesti, slobodi izražavanja, artikulaciji vlastitih stavova, kako su napredovali u timskome radu, kako su nastavnici jezika u školi prepoznali izvjesnu širinu u razmišljanjima i analizi kod takve djece. Neka od moje djece danas su studenti i magistri glume. To me izuzetno veseli; činjenica da sam u nekoga utkala makar tračak radosti koji teatar stvara u čovjeku.
Uvjerenja sam kako teatar može mladima dati jednu vedriju sliku svijate i uliti im optimizam u njihove životne odluke. Moje probe su vesele, opuštene, uz smijeh. Pa tako i sam proces nastanka predstave na nas djeluje terapeutski. A ako nam se još posreći da se ono što smo spremali svidi publici, naša radost je stostruka.
Kroz moj, evo već desetljetni rad s djecom i mladima, najveću radost doživim onoga trenutka kada vidim koliko su mladi glumci narasli u samosvijesti, slobodi izražavanja, artikulaciji vlastitih stavova, kako su napredovali u timskome radu, kako su nastavnici jezika u školi prepoznali izvjesnu širinu u razmišljanjima i analizi kod takve djece. Neka od moje djece danas su studenti i magistri glume. To me izuzetno veseli; činjenica da sam u nekoga utkala makar tračak radosti koji teatar stvara u čovjeku.
Uvjerenja sam kako teatar može mladima dati jednu vedriju sliku svijate i uliti im optimizam u njihove životne odluke. Moje probe su vesele, opuštene, uz smijeh. Pa tako i sam proces nastanka predstave na nas djeluje terapeutski. A ako nam se još posreći da se ono što smo spremali svidi publici, naša radost je stostruka.
Nadalje, s
ovime ne staje njen angažman. Ona je osoba koja vodi, i uživa u tome, Studentski teatar Franjevačke teologije u
Sarajevu od 2012.godine, gdje je naslijedila veliku Nadu Đurevsku za koju ,
naravno, ima samo riječi najveće hvale:
Bila mi je neizreciva čast nastaviti
rad prvakinje našega glumišta Nade Đurevske. S radošću sam prihvatila ponudu,
ali moram reći i sa zebnjom da li ću moći nastaviti tamo gdje je ona stala. I
sama sam kao studentica dramaturgije dolazila na Teologiju i gledala Nadine
predstave. Bila bih neiskrena kada bih rekla kako nisam poželjela doći na
njezino mjesto i , evo, nakon nekoliko godina želja mi se ostvarila. Jako sam
zahvalna Bogu što se mogu baviti poslom kojeg toliko volim i živjeti od njega.
Smatram se povlaštenom u tome smislu. A raditi na Teologiji u Sarajevu je isto
tako jedna povlastica i za mene posebna radost. Teologija je za mene utočište.
Toplo okruženje u kojemu sa dragim mladim ljudima zajedno postavljam predstave
koje se ne mogu vidjeti u našoj zemlji pa i šire. Na Teologiji nastaju
predstave koje slave prave vrednote, u kojima su etika i estetika zagrljene, a
to je smisao iskonskog uzvišenog teatra.
Dosada je
režirala sveukupno tridesetčetiri predstave za djecu i odrasle, među kojima su
najpoznatije Umišljeni bolesnik i Ženski
razgovori, i naravno najveća od svih Kraljica
Bosne. Na pitanje zašto Kraljica
Bosne uslijedio je odgovor kako je Katarina Kotromanić uzor i ikona u
ljubavi prema domovini čije postulate bi trebali slijediti mnogi.
Upravo zbog
toga mogu slobodno napisati kako je Anela Križanac, rođena 15.11.1983. kazališni
uzor i ikona naše središnje Bosne i puno šire.
Naposljetku,
budući da iza ovakvih životnih ostvarenja skoro uvijek mora postojati neka vrst
potpore i motivacije- to pitanje je ostavljeno za kraj, a odgovor je priznanje
osobi bez koje Anela, kako ona sama kaže, ne bi bila to što jest:
Svoj poslovni
uspjeh ne bih mogla ostvariti bez velike podrške moga muža Ivana. Ne samo da mi
je podrška nego i velika pomoć u procesu nastanka predstave. Obično projektira
i izrađuje scenografiju. A scenografija u predstavi Kraljica Bosne njegovo je idejno rješenje.
Primjedbe