Bilo je dosta dileme oko toga s kojom temom krenuti u blogerski svijet i
kako to uvijek biva u mome životu ta tema je košarka. Taj sport, kada ti jednom
uđe pod kožu jednostavno nema šanse da ga se rješiš. Poznavajući zaista veliki
broj košarkaša i ljudi koji su svoj život posvetili ovome sportu, slobodno mogu
napisati da je to jedan oblik ovisnosti. Alkoholičari nikako da se maknu od
alkohola, pušačima nikakvi zakoni ne mogu zabraniti da „dime“, mnogi se od
svojih ovisnosti liječe, ali s košarkom to je uzalud, niti se ne pokušava. Odmah u startu prihvatiš da uz ovaj
sport ide i nesanica jer kako biti košarkaški ovisnik, a ne gledati najjaču
ligu na svijetu, ne uživati u vrhunskoj NBA košarci. A ako si baš ovisnički raspoložen
onda noći provodiš uz NBA gladijatore.
Uzevši u obzir činjenicu da sam i ja jedan od ovih gore
navedenih, i to da sam s jednim od najmlađih i najuspješnijih trenera na ovim
prostorima duže vremena dogovarao kavu,
i kako smo poklopili termin stvar je bila jasna; prvi tekst ide o jednom
košarkaškom fanatiku i ovisniku, osobi koja je vjerojatno u pripremi utakmica
odgledala više košarkaških minuta nego što to netko učini u čitavom životu i
naravno osobi koja dolazi iz Viteza, koja je vodeći kadetsku reprezentaciju
doživjela ovacije i doček 50000 ljudi u Sarajevu, a vjerujte da većina njih
vjerojatno ne zna pola košarkaških pravila.
Naravno, riječ je o Josipu Pandži, treneru koji je svoju
karijeru krenuo graditi iz svoga Viteza. U to vrijeme biti trener kluba iz
Viteza i nije baš bila najsretnija pozicija.
Prvo ozbiljnu plaću treba zaboraviti jer to je takav rang kada klub
svake godine razmišlja hoće li ili neće uopće igrati drugu ligu. Vitez je tada
drmala i financijska kriza jer je prije toga
pokušavao igrati prvu BH ligu, ali naravno financijski nije išlo. U
takvoj situaciji obično najveći fanatici dobivaju šanse i to se dogodilo i
Josipu. Slušajući priče sa strane tada je čak
postojao određeni otpor kod igrača oko njegovog imenovanja. Ipak se radilo
o vrlo mladom i neiskusnom treneru, a trenera je u svakom sportu uvijek duplo
više na tribinama nego na klupi. Radi neke statistike bitno je napisati da je
Pandža debitirao utakmicom protiv KK Kiseljak u sezoni 2010/2011
Već 11.01. 2104. preuzeo je KK Kakanj koji je bio u vrlo
teškoj situaciji i od njega zajedno s upravom stvorio ozbiljan klub u rangu
prve BH lige . Na promociji je dobio Građanski 75-69. Od svojih početaka do
danas vodio je 180 klupskih utakmica i naravno s kadetskom reprezentacijom
pokorio Europu, uspjeh koji je jednostavno nevjerojatan kada se uzmu u
obzir Josipove godine(14.05.1987) i
duljina rada u košarci (7 godina) .No tako je to s fanaticima; za njih je jedan dan prekratak u poslu u kojem egzistiraju
jer na isrpljujući način analiziraju, zaključuju i planiraju do posljednjeg
detalja.
Upravo takvog ga i poznajem. Od prvih njegovih košarkaških
dana bio je žestok na terenu, popusta nije bilo nikome, treninzi su uvijek bili
do, kako on kaže„granice boli“. Jednostavno,
od igrača je uvijek tražio energiju koja ide iznad njihovih mogućnosti i
u tome i leži tajna njegove košarkaške filozofije.
Naprosto,na terenu se uvijek ponašao u skladu onoga što i
traži od igrača: agresivno, drsko i vođen jednim ciljem. Energija je bila ključ
njegovih ekipa. Nije prihvaćao ništa ispod onoga što je i on davao ekipi kao
trener, a rezultat je pokazao o kakvom treneru je riječ i kakvim će tek
postati.
U razgovoru se prošlo od naših drugih liga, prve,
reprezentacije do početka NBA sezone. Smireno, ležerno i detaljno je objasnio i prodiskutirao temu. Jedan detalj
para uši u priči o igračima i košarci. Vrlo jasno će istaknuti kako je emocija
sve u ovome sportu i bez obzira na talenat i predispozicije kod igrača ipak je
emocija ta koja presudi na kraju.
Većini je danas poznato da je Josip između ostaloga i pomoćni trener seniorske reprezentacije
BiH, ali i pomoćnik jednoj trenerskoj instituciji kakva je Duško Vujošević.
Usudim se napisati da Dule nije mogao napraviti logičniji izbor: trener u
usponu, s rezultatom i trener s
emocijom. Upravo sve ono što je i Dule
bio godinama, a danas je europska košarkaška institucija.
Prije završetka razgovora napravili smo i jednu fotkicu. Tko
zna s obzirom na Josipov trenerski put koje košarkaške visine će doseći ovaj
momak iz Viteza.
Nažalost ova sredina uvijek je rađala pojedince koji bi svoj
kvalitet dokazivali negdje drugdje jer jednostavno ne postoji dovoljno dobra
košarkaška institucija koja bi vezala ovakvu trenersku klasu dugoročno, ali i
danas i sutra pisat će da Josip Pandža dolazi iz Viteza i da je jedan od
najboljih predstavnika svoga grada i regije.
Primjedbe